Prvi poraz u HNL-u još od 9. studenog prošle godine. Ne zvuči loše podatak o kojem se govori od subotnje večeri kada je Dinamo kapitulirao na Opus Areni rezultatom 4:2. Uistinu, ne zvuči nimalo loše, posebice s obzirom na to da su porazi sastavni dio sporta i ne bi bilo normalno da se povremeno ne događaju. Naravno, klub kao Dinamo ima visoke standarde, a o navijačima ne treba niti pričati.
Veza? Nepostojeća
Dan nakon poraza od Osijeka dojmovi se polako sliježu, ali to ne mijenja gorak okus koji je ostavila katastrofalna izvedba cijele momčadi. Prolaznu ocjenu zaslužuje tek Dominik Kotarski koji je obranio nekoliko opasnih udaraca i koji je bio jedina brana između toga da Dinamo ovu utakmicu završi s još nekoliko golova u mreži.
Nikada nije dobro kada ti je vratar najbolji igrač, a posebice u slučaju kada je isti loptu iz mreže vadio u četiri navrata. Pokazuje to koliko je Dinamo bio indisponiran protiv Osijekovih ‘klinaca’. Da, ‘klinaca’, koliko god trener Plavih govorio da to nije važno, ali činjenica je da su Vrbančić, Ježić i Mikolčić dečki od 21, 17 i 22 godine. Taj trojac pokazao je onom puno iskusnijem trojcu s druge strane kako se pravom energijom može pobijediti kvalitetnija momčad.
Čudna energija između Valinčića i Domingueza
Nije valjala niti obrana, tu je podbacila cijela defanzivna četvorka, a posebno se ističe loša energija i katastrofalna suradnja između Morisa Valinčića i Sergija Domingueza. Teško se oteti dojmu da većina opasnih situacija, a naposljetku i protivničkih golova, stiže upravo na toj desnoj strani Dinamove obrane. Oni koji su se našli na tribinama Opus Arene ističu kako su Valinčić i Dominguez cijelo vrijeme bili nezadovoljni jedan s drugim, konstantno mahali rukama i korili onog drugog.
Nije prvi puta da se to događa, oba pogotka Vikinga u maksimirskoj utakmici stigla su upravo na toj strani. Tko je među tom dvojicom veći problem, trebao bi znati trener Mario Kovačević, no on to očigledno ne zna s obzirom da ih obojicu konstantno stavlja u početni sastav, a onda se svi čudimo situacijama kao što je bila jučerašnja kada je tragikomična reakcija njih dvojice dovela u priliku Admira Ljatifija čiji je udarac fantastično obranio Dominik Kotarski.
Kovačević nije naučio na greškama
Tu dolazimo do još većeg problema od onog igračkog – Mario Kovačević nakon otprilike pola godine mira ponovno se našao u nemilosti navijača Plavih, i to s pravovaljanim razlogom. Trener Dinama opet izgleda posve izgubljen, kao da ne drži svlačionicu pod kontrolom, baš kako je to izgledalo u onoj krizi tijekom listopada i studenog prošle godine.
Ta kriza razriješena je sastankom igrača u svlačionici; tada su glavne uloge preuzeli Miha Zajc i Scott McKenna koji su zbog toga kasnije imenovani dokapetanima. Dinamo je nakon toga proigrao, barem što se HNL-a tiče te je sezonu priveo onako kako i treba – dominantno. Kriza se u Maksimir ove sezone ušuljala znatno ranije, a nećemo se lagati, njoj je kumovao i sportski sektor sa svojim čudnim odlukama tijekom ljetnog prijelaznog roka.
Predsjednik ‘kori’, a trenera ni na mapi
Prodaja Monsefa Bakra tijekom dvomeča s Thunom, prodaja Gabriela Vidovića uoči nevjerojatno važnih utakmica s Vikingom, odugovlačenje s dovođenjem Dominika Livakovića zbog slijepog vjerovanja kako je taj posao moguć – tri su glavna razloga zašto je Dinamo u ključno razdoblje sezone ušao oslabljen, a te odluke donio je Zvonimir Boban. Jasno je to svima, predsjednik Dinama ujedno je i sportski direktor, a danas smo svjedočili nečemu čemu što smo viđali već u nekoliko navrata – Boban se spustio u svlačionicu i porazgovarao s igračima.
Što im je točno rekao ostaje nepoznanica, u krajnju ruku nije ni toliko bitna informacija, ali ono što je bitno je da trenera Marija Kovačevića tada tamo nije bilo. Zašto? Pitamo se i mi sami, trener je taj koji bi svojim autoritetom trebao unijeti mir u svlačionicu, ukoriti igrače koji se ne ponašaju u skladu s onime što Dinamo kao institucija predstavlja, a trener je taj koji bi trebao shvatiti da držanje takvih igrača u početnom sastavu radi veliku štetu ostatku momčadi.
Zašto je Niko Galešić još uvijek tek opcija s klupe, i to u situaciji gdje se Valinčić i Dominguez natječu u tome koji će izgledati lošije? Zašto se igrač koji je, ako ništa drugo, vrhunski primjer profesionalca, uporno drži na klupi, i to u situaciji gdje Dinamo ima ogromnih problema u obrambenom dijelu terena? Pitanja su to na koja odgovor zna samo trener Kovačević.
Sportski sektor zakazao
Kao neku obranu za jučerašnji poraz navode se argumenti kako je ovo prvi poraz Dinama u posljednjih 10 mjeseci. Iako istinita, ta činjenica potpuno je nebitna. Nezadovoljstvo kod većina navijača ne postoji zbog samog poraza, nezadovoljstvo je prisutno zbog apsolutnog kaosa u i oko kluba, a za koji su odgovorni svi – i trener i igrači, ali i Zvonimir Boban.
Pritom valja istaknuti kako trenutačna situacija nije ista kao ona prije godinu dana. Mario Kovačević tada je uporno govorio kako se momčad tek upoznaje i kako će potrajati kako bi se krenuli isporučivati rezultati. Ti vapaji trenera Dinama u konačnici su se pokazali točnima, uz bitnu napomenu kako je sportski sektor napravio svoj dio čistkom svlačionice u zimskom prijelaznom roku.
To je još jedan problem s kojim se maksimirska momčad trenutno muči – Kovačević na raspolaganju ima gotovo 30 igrača što je nevjerojatno visok broj. Za njega nije kriv trener kluba već onaj koji kroji sportsku politiku, a to je u ovom slučaju Zvonimir Boban. Dinamo se nakon dolazaka Ivanušeca i Almene nije uspio riješiti Topića i Mudražije koji će tako stanovnici Maksimira ostati barem do zime.
Krivica je na – svima!
Ponavljamo, niti jedan trener ne bi se dobro snalazio u takvim uvjetima, a ne treba niti govoriti što brojka od 30 igrača znači za klupsku blagajnu. Nećemo previše ulaziti u to, no poanta je jasna – vodeći ljudi na Maksimiru ovoga ljeta napravili su loš posao. Nebitno je hoće li se Luka Ivanušec i Iker Almena u konačnici pokazati pojačanjima, hoće li Noah Nsoki i Dani Rodriguez pokazati zašto su bili dio Barcelonine, odnosno PSG-ove škole, hoće li Kirill Kravtsov pokazati da je skautska služba podignula svoj nivo.
Svim tim odlukama Dinamo je ostao bez mogućnosti ulaska u Ligu prvaka, a svjedoci smo svi skupa da trener Kovačević često ističe kako je upravo neulazak u elitno natjecanje ostavio ogroman trag na momčad. Dinamo se nalazi u krizi, u ovom trenutku čak i najmanje rezultatskoj. Europska liga nije niti krenula, u HNL-u se ne događa ništa dramatično s omjerom 4-1-1, a Dinamo je u Kupu s C ekipom lagano svladao niželigaša.
Kriza je vezana za gotovo sve drugo što se tiče terena – igrači djeluju kao da proživljavaju posljednju rundu u meču između Mosesa Itaume i Filipa Hrgovića, i to iz očiju britanskog boksača. Bez ikakve energije, grogirani, dopuštaju da ih ‘školuju’ klinci koji su tek punoljetni, a neki niti nisu. Mario Kovačević se u takvim teškim trenucima sklanja kapetanima i predsjedniku da odrade međusobne razgovore. A predsjednik? On je za ovo ljeto možda i najodgovorniji, a svojim signalima preko određenih novinara samo potpiruje vatru. Jer Dinamovi navijači ne puše priče o tome da ‘nema nikih problema’ kada su oni vidljivi iz svemira…